< b a c k

- rijec autora -

James Cameron
Majstor filma

INTERVIEW
18. svibnja 1999.
Washington, D.C.

 Kakvo ste imali djetinstvo?

Nije bas bilo izvrsno sa stajalista vanjskih utjecaja.

Zivio sam u malome gradicu u Kanadi u kojem je zivjelo oko 2000 ljudi. Kroz njega je prolazila mala rijeka u kojoj smo se rado kupali, znate, bili smo okruzeni sa mnogo vode. Slapovi Niagare su bili udaljeni samo 8 ili 9 kilometara od nas. I tako sam, eto...

... i to se, samo od sebe, odrazilo i u mome poslu.  

Velik dio svog privatnog vremena provodim u ronilackoj opremi. Obozavam biti u oceanu. Cak zivim blizu njega. Moja majka je radila kao domacica a bavila se i umjetnoscu. Moj otac je bio elektricar. I tu su se sukobile dvije strane a ja sam, po mom misljenju, nasljedio podjednako od oba roditelja. 

Za okretanje ka umjetnosti najvise je zasluzna moja majka. Cesto me je vodila u muzeje gdje sam ucio crtati skice. Crtao sam razne stvari, kacige, mumije ili sto vec. Jednostavno bio sam fasciniran time.  

Jos me fascinirala i tehnika. Ne znam je li to bila namjera da dobijem ocevo postovanje i pozornost, ili mozda samo genetski nasljeđena ljubav prema tehnologiji, no uvjek sam pokusavao biti kreativan. Graditi nesto. To vas moze dovesti u situaciju da budete vođa dok ste jos dijete. "Hej, hajdemo sagraditi kolica. Ti pronađi kotace, ti odi po ono, a ti pronađi ovo ili ono!" i prilicno brzo ste u centru projekta.

Kad sad pogledam unatrag, dok sam imao devet ili deset godina, vidim da sam, u biti, jos uvijek ista osoba -- jer stalo zelim stvarati. Zelim okupiti mnogo ljudi da zajedno napravimo nesto veliko; bilo utvrdu, ili kucicu na drvetu ili avion. Jednom smo napravili avion koji je visio s drveta. I, sada jednostavno shvacam da radim istu stvar:

Jeste li bili dobar ucenik?

Jesam, veoma dobar. Vjerojatno je to bilo zbog moje velike znatizelje jer  ucenjem nisam pokusavao ugoditi nikome. Nisam bio konkurent ostaloj djeci. Nisam uopce ucio toliko zbog roditelja koliko zbog toga sto sam zelio svasta znati o mnogocemu. Volio sam prirodu, povijest, cak i matematiku. Bio sam se zagrijao za takve stvari, i mislim da je to bilo vrlo vazno u mome skolovanju. 

Svo slobodno vrijeme provodio sam u gradskoj knjiznici citajuci strahovito mnogo znanstvene fantastike. Zanimalo me sve o genetskim  mutacijama,  nuclearnim ratovima, međuzvjezdanim putovanjima, susretima s izvanzemaljcima i takve stvari.

Prozdirao sam tone i tone takvih knjiga. Svaki dan sam se vozio busom u skolu. Po sat vremena u oba smjera. Tako da sam imao po dva sata svaki dan i trudio sam se procitati bar jednu knjigu na dan. To je bio prosjek, a ako me nesto doista zanimalo, sakrio bih to ispod knjige iz matematike ili prirode, pod satom, i tako cijeli dan.

Koja je knjiga na tebe najvise utjecala?

Vise pamtim autore. Na primjer: Arthur Clark i A.E. Van Vogt, kao pisci znanstvenih fantastika toga vremena. A kasnije sam zavolio druge poput Harlan Ellison, Larry Niven, itd. Bilo je to mali odmor od znanstvene fantastike.

Je li koji profesor imao velikog utjecaja na tebe?

Jest i to najvise u 11-om razredu.

Moj je ucitelj biologije, prof. McKenzie, shvatio da je nasoj skoli potreban kazalisni program. U toj, vrlo sportski orjentiranoj skoli, postojalo je hrvanje, kosarka, nogomet, a nije bilo nikakvog kazalisnog programa. Tako da smo poceli taj kazalisni program od nule. Morali smo sami napraviti podupirace, kulise i kostime. Trebalo je od bine napraviti kazalisnu pozornicu. To je potrajalo oko godinu, no bili smo zadovoljni sto smo nesto napravili. Mislim da je to bio vrlo vazan momenat.

Moj ucitelj biologije nas je stalno nadahnjivao. I mislim da je upravo ta cinjenica (sto smo morali napraviti sve sami i sto smo sve to uradili samoinicijativno) stvorila jedan moral rada u nama, koji se isplacivao tada u nezavisnoj filmskoj produkciji, jer to je ista stvar.

A smisao svega toga je da stvoris mali trenutak slave, ili razlog za publicitet iz nicega, i, to je bila lekcija koju smo naucili kao razultat zelje toga covjeka da napravimo kazalisni program.

Inace bih bio ogranicen cinjenicom da je to atletski orjentirana skola. Nedavno sam posjetio svoju bivsu skolu i otkrio sam je kazalisni program ono cime se skola najvise ponosi. I tako je to ostalo kao McKenzijevo nasljeđe. Stvar je u tome da profesori mogu biti vrlo vazni u vasem zivotu i da vam mogu biti mentori.

Jeste li smatrali sebe drukcijim od drugih? Jeste li bili nadareno dijete?

Nisam sebe smatrao posebno nadarenim. U mojoj sredini nadarenim se smatrao onaj koji je bio uspjesan u footballu.

Bio sam vise odvojen, izvan grupe. A naravno...

I od tih grupa poticu sve dobre ideje. Naravno da sebe nikad nisam smatrao boljim ili nadarenijim od drugih. Smatrao sam se definitivno drukcijim. I sretnim uz to. Mozda ne uvjek sretnim sto sam drukciji ali zadovoljnijim sigurno.

Kako je taj autsajderski osjecaj utjecao na vase djetinstvo?

To vam postane obrambeni mehanizam, stalno konkurirati onima koji vas smatraju izvan grupe. Tako sam proveo deset godina radeci na sebi i napokon rekao: "Decki, vi ste samo gomila idijota." A zatim sam proveo zadnjih 25 godina gradeci karakter da postanem normalna osoba. Sa određenom kolicinom uspjeha.

Svi znaju da ste mnogo postigli. Smatrate li to sudbinom? Je li to sreca?

Ja mislim da to ima veze s starom poslovicom: "Sto vise radis, to si sretniji." Mislim da sreca nije bitan faktor kad se radi o dugom poslu. Ona moze strasno puno doprinijeti u kratkim prilikama ( npr. biti u pravo vrijeme na pravom mjestu ). No sa srecom ili bez nje, vazno je prepoznati pravu priliku i zgrabiti ju istog trena, a ne cekati i ne razmisljati puno, zato jer ce prilika  proci.

Ima mnogo talentiranih ljudi koji nisu ostvarili svoje snove jer su previse razmisljati, ili su bili preoprezni, ili nisu bili spremni uzeti sansu naslijepo. Ima puno i onih koji cekaju na dnevnom redu. A ima, cak, i onih koji su bili spremni uzeti naslijepo sansu ali su je uzeli u krivo vrijeme.

Ako niste sposobni uciniti nesto naslijepo bit ce vam teze ostvariti nesto dobro, jer bit ce trenutaka, kada ce se otvarati mnogo malih prilika, koje ce trajati vrlo kratko, a vi morate osjetiti koja je ona prava i uzeti je. A kada je uzmete morate sebe pripremiti.

Koja god prilika bila, kad je zgrabite, ona ce zahtjevati golemu energiju koju ne mozete ni zamisliti. Bit ce to kao hvatanje tigra za rep i ako se niste za to psihicki pripremili ucenjem, odnosno pretpostavljanjem kako ce situacija izgledati kad se nađete u određenoj poziciji, necete se moci s njom snositi. Polovica toga sto ste pretpostavili bit ce krivo a pola valjano, i s tom drugom polovicom cete uspjeti prevladati situaciju.

Kada ste spoznali cime se zelite baviti u zivotu?

To nisam dugo znao. Uvjek sam bio okupljen sa znanoscu. Dok sam bio djecak cijelo vrijeme potrosio bih na skupljanje uzoraka vode i onda bi ih promatrao pod mikroskopom, trazeci mikroorganizme, ili bih teleskopom trazio Veliku maglicu u Orionu. Moj mozak se kretao prema tim razlicitim smjerovima.

Umjetnost je isto uvjek bila tu. Stalno sam crtao, ipak to mi nije bila glavna zanimacija. Kroz cijelo skolovanje, cak i na fakultetu, bio sam dobar u fizici. Dok s matematikom nisam bio dobar. Imao sam loseg ucitelja koji me odvratio od matematike u vaznom trenutku, unatoc visokim ocjenama iz astronomije i fizike, zagrijao sam se za i engleski jer sam zelio biti pisac.

Isao sam u dva razlicita smjera. Trebalo mi je 25 ili 26 godina dok nisam stao i rekao: "To je to. Posvetit cu se radu na filmu."

Ono sto me je definitivno povuklo prema filmu je to sto je...

... i moju fascinaciju prema inzenjeringu i tehnologiji.  

Bio je to nacin da spojim te moje interese. Nisam znao gdje cu zavrsiti u filmskom poslu. Zapravo sam poceo kao graditelj modela i ubrzo sam napredovao i postao produktivni dizajner, sto je imalo smisla jer sam znao crtati i bojati. Ali stalno sam promatrao onoga koji je vodao glumce okolo i postavljao kamere.

Zamisljao sam sebe kako radim na filmu, ali nikad nisam ni mislio da cu postati redatelj, mada vam to zvuci bezsmisleno. Zelio sam praviti filmove, i jednom sam shvatio da je redatelj osoba s najvise kreativne energije, ali nikad sebe nisam zamisljao u toj ulozi (s naocalama i megafonom u ruci). To za mene nije imalo smisla. Ali onda...

Gledao sam radove nekoliko vrlo losih redatelja. Kad smo im predlozili neke dobre stvari, oni su ih odbili. Potpuno su zabrljali i propustili su vizualne mogucnosti scene. Dijelove, podupirace i tako dalje. Imali su vrlo dobre glumce s kojima su radili, no sve su upropastili. I to je bio trenutek kad sam rekao:

I mislim da je to vazan trenutak jer kad shvatite da mozete biti barem malo bolji od nekoga tko se s tim vec bavi. Tada mozete poceti zamisljati sebe kako radite taj posao.

Kad je dosao trenutak kad vam se u glavi upalila lampica i kad ste rekli: "To je upravo to sto zelim raditi. Zelim praviti filmove. Zelim biti redatelj."?

Lampice su se palile i to u razlicitm periodima, a prva je bila kad sam prvi puta pogledao 2001: Odiseju u svemiru. Upalila se i rekla:

Moze biti nesto sto ce izvrsiti dubok udar na vasu mastu, na vase razumjevanje kako djeluje glazba sa slikom i tako dalje. Kao da je raznijela vrata i otvorila mi nove vidike za mene kad sam imao 14 godina, tako da sam poceo razmisljati o filmu na sasvim drugaciji nacin te sam bio fasciniran njime.

Taj je film bio toliko fascinantan da su napisali knjigu Stvaranje filma Odiseje 2001. To je bio, koliko ja znam, jedan od prvih filmova koji je imao takvu knjigu. Bila je to prva za koju sam ja znao, a procitao sam je od korica do korica 18 puta. Nisam razumio polovicu godinama kasnije, ali poceo sam zamisljati sebe kao stvaratelja takvih slika pomocu visoke tehnologije.

Naravno, ja sam se bavio slicnim stvarima unutar mojih mogucnosti, kupujuci modele, sastavljajuci ih i pomicajuci ih okolo. Bio je to dobar trening prostornog razmisljanja i isprobavanja situacija iz prica. Tako da sam vec tada bio redatelj ali to jos nisam znao.

Sve se to odvijalo u Kanadi, tisuce milja od Hollywooda, a tada smo se ironicno, kad mi je bilo 17, preselili iz Kanade u Los Angeles, grad vrlo blizu crne rupe po imenu Hoollywood. Tada nisam znao hocu li tamo ikada otici. "Tko sam ja da kazem da bih bas ja bio dobar redatelj?" To nije imalo smisla tako da sam napustio tu ideju i odlucio sam postati znanstvenik. Trebalo mi je par godina da shvatim gdje mi srce uistinu lezi.

Sljedeca lampica je bila bas ona koja kaze:

Nemoj cekati da te netko pita jer te nitko nece pitati i ne cekaj savrsene okolnosti jer takve ne postoje. To je pomalo nalik na pravljenje djece. Ako budete cekali pravo vrijeme za djecu umrjet cete bez njih, i mislim da je stvaranje filmova vrlo slicna stvar. Jednostavno "zaronite" i pocnite snimati nesto pa cak i ako izgleda lose. Znate, uvijek to mozete sakriti ili izbrisati no glavno je da ste naucili nesto. 

Koji su filmovi najvise utjecali na vas dok ste bili mladi?

Filmovi koji su utjecali na mene bili su veoma raznoliki. Stanley Kubrick je vrsio utjecaj jer sam volio 2001: Odiseju u svemiru i sto sam vise naucio o njemu i njegovoj metodologiji vise sam shvacao kako je stvaranje filmova za njega bila jedna nemilosrdna intelektualna vjezba, i to me inspiriralo. Rijec perfekcionist predstavlja njega tj. onoga koji je nepotrebno zauzet necime, nekim neportebnim poslom, nepotrebnim zavrsavanjem procesa, no, ja mislim da je sve sto je on napravio, u svom radu, bilo veoma potrebno.

Naucio sam i to da proces ne ide dobro ni za mene. Uvijek mora biti nekog kaosa, neke ludosti. Glumcima su dane prilike da vam daju od sebe najbolje sto mogu. A ako ste to zamisljali kao savrseno isplaniran proces, ne ostavljate caroliji otvorena vrata. Carolija ne proizlazi iz redateljevog uma, nego iz glumcevog srca. Jednostavno moras biti tamo i zgrabiti ju u pravome trenutku. U glavnom, Kubrick je definitivno izvrsio vazan utjecaj na mene.

Svi filmovi koje sam gledao u zadnje dvije godine srednje skole i na prvoj godini fakulteta su filmovi na koje se jos uvijek zivahno palim. Woodstock, Catch-22, Easy Rider, The Graduate, Bonnie and Clyde, The Godfather. Bio je to tako divan period filmske produkcije, kad su jednostavno krsili sva pravila.

Također ste rekli da je gledanje filma Star Wars utjecalo na vas.

Vjerojatno me je taj film potaknuo da se maknem sa guzice i odem u filmski posao. Svemir me oduvjek fascinirao, cesto sam kao mali slikao svemirske brodove i zivio sam u svijetu tih brzih, dinamicnih svemirskih bitaka.

U srednjoj skoli, cesto smo igrali "Potapanje brodova". No, mi smo to pretvorili u svemirske bitke te bi crtali te poboljsane svemirske brodove i izmjenjivali smo koordinate pokusavajuci ih si međusobno unistiti.

Ja sam zivio u Star Wars svijetu, a kad sam nenadano pogledao taj film, bilo je to kao da je netko dosao u moj mozak i izbacio vanka gomilu stvari koje su se tu nalazile. Ne bih zelio obezvrijediti Georgeovo djelo, koje je ocito ogromna prekretnica, no, moja rakcija nije bila: "Oh, vau, bas je super. Zelim vidjeti jos." Bila je:

To je bila moja reakcija. I tako sam, u biti, dao otkaz i poceo raditi kratki film sa vizualnim efektima, i ''usisao'' sam nekoliko prijatelja u tu pijavicu, zatim smo svi dali otkaz i svi smo se, srecom, uspjeli uspjesno prebaciti na pravljenje filmova ( nasa mala grupa od cetiri covjeka ).

Znate, mnogo me ljudi pita: "Koji je najbolji savjet nekome tko zeli biti redatelj?" A odgovor je vrlo jednostavan: "Budi redatelj." Uzmi kameru.

Stavi na to svoje ime. I ti si vec redatelj. Sve poslije toga se svodi na pregovaranje o budzetu i o vasem honoraru.

Kako su tvoji roditelji primili taj izbor posla kao sredstva za zivot?

Rekao bih da se mome ocu to nije svidjelo jer od njega nisam dobio nikakvu podrsku. On je samo ostrio svoje nozeve za mene, cekajuci moj neuspijeh, a tada bi s pravom mogao reci: "Aha, bio sam u pravu. Bilo bi bolje da si postao inzenjer." Bio je to ovaj stav: "Znas, jednom ces si vec naci pravi posao a tu stvar s filmom ces zaboraviti dok si rek'o keks." I tako sam od njega dobio nula potpore. Mada mi se cini da...

A da je otac imao optimisticki stav poput: "Dobro je ako to zelis, ali ako to ne bude islo...", stvar bi bila potpuno drukcija. Buduci da me naljutio, morao sam mu dokazati da sam ja bio u pravu, da je to prava stvar za mene i mislim da mi je to pomoglo na neki nacin, znate.

Moja me majka, naravno, kao i uvijek, podupirala u umjetnosti. I tu su opet dvije strane dosle u sukob koji mi je u buducnosti pomogao, iako mi, na pocetku, nije bilo lako.

Je li vam tesko pala oceva otpornost?

Kada ste poceli raditi na filmu, jeste li imali nekakav uspjeh na umu?

Ne posebno. Mnogo mi je slika tada prolazilo kroz glavu jer sam procitao tone znanstvenih fantastika. Fascinirali su me drugi svijetovi, druge okoline. Za mene je to bila fantazija ali ne u smislu bjezanja od stvarnosti, kao sto Isaac Asimov kaze: "Znanstvenu fantastiku citaju oni koji bjeze iz stvarnosti u svijetove zagađenja, nuklearnih ratova, prenapucenosti." To je za mene, ustvari, nacin modeliranja stvarnosti kroz buducnost.

Odrastao sam u 60-tima, a u srednjoj sam dozivio intelektualno buđenje i to u vrijeme kad je svijet bio u totalnom kaosu, između rata u Vijetnamu, Ljudskih prava i svih preokreta, slobodne ljubavi, znate, sve se to događalo u kasnim 60-tima. To je bila zanimljiva praspektiva svim ljubiteljima znanstvene fantastike jer smo gledali kako se svijet polako raspada i imali smo veoma apokalipticki stav prema ondasnjem svijetu. I nikad nisam izgubio tu -- gotovo fascinaciju prema apokalipticnim temama.

Bilo kako bilo, mi mu ne znamo kraj, no ako zavrsi krivnjom ljudske ruke, bit ce to, po meni, isti kraj kao i sto Titanic zavrsava. Zbog jednostavnog ljudskog nemara. I tako sam kao dijete iz 60-tih, stvorio sebi neku sliku o tome sto bih mogao uciniti sa filmom.

To je ujedino bilo i zanimljivo doba filmske povijesti, jer je to vrijeme kada se pojavila nezavisna filmska produkcija.

Iznenada se svijet stvaranja filmova okrenuo na glavacke. Film Easy Rider koji je snimljen za 40,000 dolara a zaradio je vise nego bilo koji drugi film te godine, cak vise i od onih koji su potjecali iz velikih, bogatih studija. I tako se veliki dimnjak Hollywoodske industrije primaknuo od tih autora do mladih Georgea Lucasa i Martina Scorcesa.  

Bilo je to iznimno vrijeme, kada sam shvatio kakav film sve moze biti. Po glavi mi se motalo puno ideja i slika, no, nikako nisam pronalazio svoje teme. Za to mi je trebalo sljedecih par godina.

Kada ste dobili priliku da se stvarno pocnete baviti filmskim poslom?

Ustvari, nikad ne "dobijes" priliku. Ti uzimas priliku. Znate, u filmskom biznisu nitko vam ne daje nista. Nitko vas nece potapsati po ramenu i reci: "Znas, zbilja se divim tvom nacinu govora i crtanja. Mislim da bi ti bio dobar redatelj." To se tako ne odvija.

I moras se zrtvovati da bi to ucinio. Mnogi ljudi grijese u Hollywoodu jer misle ovako: "Ja cu se fino prvo biti, sta ja znam, editor, produktivni dizajner, pisac, i onda cu napredovati do redatelja pa cu dobiti postovanje i imat cu vecu moc." To ne funkcionira tako, jar ces odmah pasti na dno.

I onda ces morati sve ispocetka.  

Ja sam se međutim probio kroz produktivni dizajn, koji je dobar jer pocinjete misliti vizualno i vrlo ste upuceni u redateljeve probleme pricanja price i kako se okolina, ustvari, manifestira u pripovijedanju. I da znate,

To je pocelo u ranim 80-ima. A kad oni vide da ste kreativni i izdrzljivi, i da se razumijete u pravljenje filmova, nije prenavalno da im kazete: "Zelim sada iskusati svoju ruku. Zelim rezirati."

Ja sam, u biti, skoknuo do Rogera jedan dan i rekao: "Zelim rezirati drugu jedinicu filma." To je bio nisko budzetni SF horor kojega smo radili u to vrijeme. I on mi je dao kameru i dva-tri covjeka, i poceli smo snimati taj drugi dio, jer ta je druga jedinica bila unistila trecu koja nije bila na razini prve.

I iznenada sam morao raditi s glumcima, a to je bilo nesto zastrasujuce jer taj dio jos nisam predvidio. Znate, da bi ste rezirali, morate raditi s glumcima. Nije fora samo u scenama i specijalnim efektima. To je za mene bio sok i istovremeno ugodno otkrice, jer svaki glumac zeli da bude prikazan u punom svijetlu, u određenom trenutku u prici, jer svi zele neki smisao. "Sto ja moram? Cemu ja sluzim ovdje? O cemu su u sceni radi?" I to vam je tako jednostavno. A sljedece me otkrice jos vise prosvjetlilo, a to je da taj dio zna biti i zabavan. 

Dio kojega nisam smatrao zabavnim, i u kojem nisam mislio da cu biti uspjesan, je postao za mene nekako najfascinantniji. No, nisam bio u tome odmah dobar.

Trebalo mi je puno vremena da shvatim da morate imati neku vrstu interakcije s glumcima. Morate im dati nesto s cime ce moci raditi.

To im ne pomaze. Znate, pod pritiskom su. Moraju biti sposobni uvjerljivo odglumiti neku emociju, i to u vrlo kratkom vremenu. A za to im trebaju opipljivi tj. konkretni podatci, i mislim da je to ono sto se treba nauciti. Razumjevanje osjecaja i misli glumaca i likova, te razmisljanje o tome mjesecima unaprijed, je nacin na koji dobivam postovanje i povjerenje od strane glumaca. Oni tada vjeruju u ono, sto im zadam da naprave.  

Koje su ostale lekcije koje ste naucili radeci na Cormanovom filmu?

Pa, jedna od najvaznijih lekcija je...

Nikada ne odustaj, jer ce biti nevjerojatno tesko. Bit ce to brutalna borba, cijelo vrijeme uzbrdo, i jednostavno morate imati golemu izdrzljivost i samopouzdanje da bi ste uspjeli. I ne smijete slusati "negativne kriticare" kojih ce biti mnogo, a bit ce puno kvalificiraniji od vas. Oni ce vas dovoditi u nedoumice. Ja sam, unatoc njima, iz tih ranih dana naucio da vjerujem svojim instinktima i da nikad ne posustajem, jer inace, kad dođe tesko vrijeme, vas ce instinkt mozda reci: "Ovo je jednostavno pretesko za mene, i, ustvari, tko bi uopce to sve trebao proci da postigne ovo ili ono.", bilo da se radi o filmu ili necem drugom. No, u potrazi za savrsenstvom...

Moras ici do kraja. To ti je to. Ne mislim sad da moras gaziti po ljudima, da se moras pretvoriti u urlajuceg manijaka. Ono sto mislim je: moras biti sposoban obavezati sebe da ces uciniti sve sto mozes da obavis posao do kraja. I moras inspirirati ostale ljude da ti pomognu jer ne mozes to uciniti sam. To je ocito prvo pravilo.

Cak i ako znate kako ispuniti sve te zadatke, psihicki je nemoguce da ih obavite sami. Zato trebate tim, koji ce vam vjerovati i koji ce vas postovati. Tu sam lekciju duze ucio jer sam ispocetka zelio sve uraditi sam. "Ah, vi to krivo radite!" Ali to tako ne ide.

Morao sam nauciti kako inspirirati ljude da daju sve od sebe i  prihvacati ono sto su mi dali, bilo to: (a) nedovoljno dobro ili (b) dobro, ali drugacije nego sto sam zamislio. To ce biti rezultat nasega zajednickog truda.

I jos jedna bitna lekcija je da pothvat koji grupa obavi ce biti rezultat cijele grupe. Zato birajte svoju grupu dobro, i slusajte onaj glas koji govori u vama: "Budi razborit. To ce biti krajnje i najbolje sto ti ljudi mogu dati." 

Je li vam bilo tesko nauciti te lekcije?

Ustvari ja jos uvijek ucim, no, te su mi lekcije pomogle da ostvarim jedan od svojih najboljih radova, inspirirajuci glumce na Titanicu, produktivne dizajnere, i sve ostale koji su radili na tom filmu. A bilo ih je nekoliko tisuca. Davali su sve od sebe da mi pomognu. Jer, kako sam rekao, ne bih to mogao sve sam.

Negdje sam procitao da ste morali provaliti u urednistvo da bi ste otkrili kao je film ispao.

Da, to bih trebao malo pojasniti. To je za mene bio odlucujuci trenutak. Jedan me bezsavjesni talijanski producent iznajmio da reziram film zvan Piranha II. Dao mi je ekipu koja nije razumjela ni rijec engleskog, a uvjeravali su me da ce svi pricati engleski. I ja sam u roku od dva tjedna trebao nauciti talijanski. Toliko sam imao za pripremu, jer sam ustvari zamjenjivao nekoga drugoga. To je bila neodrziva situacija, a kad sam se, nakon par tjedana, ufurao u snimanje, producent je preuzeo reziju. Ispalo je da je to napravio vec dva puta, sa svojim prijasnjim filmovima. To je bio njegov nacin rada koji mu je osiguravao financije i bezobzirno ukidanje redatelja.

Uz to sto me je izbacio sa snimanja, nije mi dopustio vidjeti ni mrvicu onoga sto sam snimio. Cak je i zadrzao dnevnice. Snimali smo u Jamajci, a dnevnice su trebale stici u New York. Tako da uopce nisam ni vidio svoj film. A on je dosao, taj dan, i rekao mi u lice: "Tvoje snimke ne valjaju, ne idu jedne s drugima. Sve su samo hrpa smeca, i, da znas, gotov si sa filmom!" I tada je on preuzeo film. A ja sam pomislio: "Mozda sam jednostavno los. Mozda jednostavno nisam dovoljno dobar."

Nekoliko mjeseci poslije, otputovao sam u Rim da saznam sto se zbilja dogodilo, a on mi i dalje nije htio pokazati moj film. Dok sam jos radio, na na pripremama tog filma, u Rimu, zapamtio sam ulaznu sifru za ulaz u urednistvo. Usao unutra i pokrenuo film. I nije bio tako los. Zelio sam spoznati samo jednu malu cinjenicu. Mogu li, ili ne mogu, raditi ovaj posao kako valja? Napravio sam nekoliko promjena prije nego sto sam otisao. Ne znam je li editor uopce ista primjetio. Morao sam znati je li ono sto mi je rekao bilo istina.

To sam prihvatio, no, glasic u meni je ponavljao: "Ne slazem se s time. Nemoguce da sam tako los. Bas se sjecam da sam napravio neke super stvari s glumcima." I kad sam ih pogledao bile su OK. I tada sam pomislio: "Znate vi sta, Mogu ja to, samo sto sam ovdje zapeo sa gomilom varalica i pokvarenjaka." No, shvatio sam i to, da cu se morati  potruditi i stvoriti nesto svoje, da me, nakon toga, vise nitko ne unajmljuje. Nitko me vise nece unajmiti, i samo tako, staviti na film. Morao sam, znaci, stvoriti neku svoju stvar i cvrsto se drzati nje ako zelim opet rezirati. I tako sam poceo pisati Terminatora. 

Vrlo mnogo ljudi je pokusalo otkupiti taj scenarij. Nikome ga nisam zelio prodati bez uvjeta da ja budem redatelj. Naravno, to je odvratilo mnoge kupce. No, na svu srecu, nasli smo nekog niskobudzetnog producenta koji je pristao. Zvao se John Daly iz Hemdala, i tu pocinje moja prava karijera.

I unatoc svemu tome vi ste se uspjeli pribrati i obraniti? Kako?

I na snimanju Titanica sam imao groznih trenutaka kao i na snimanju Piranhe II, kad su me otpustili. I s Terminatorom smo imali dosta problema. Morao sam naci unutarnju snagu koja govori: "Ovo sto radim je sasvim u redu. Mozda se tako ne cini drugima i mozda ih trenutno ne mogu zadovoljiti, no, nastavljam ovako sve dok ih mogu uvjeriti da radimo pravu stvar."

Konacno dođete do toga da vas ljudi zele imati jer uvide da imate snage. Ili, kako neki to zovu, viziju. Ja je ne zovem. Jer to je malo nepravilna rijec. To vam ne dođe preko noci. To je za mene dugotrajan psihicki proces obrade podataka i mogucnosti ( sto mozes a sto ne mozes uciniti ) i...

Iako ce puno njih govoriti isto, vi cete imati pravu formulu. I morate pobijediti u mnogo takvih situacija, s pravom formulom, i sve ce vam vise vjerovati, no, nikada potpuno.

Tko god "oni" bili. U mom poslu, to je studio koji osigurava lovu, izvrsna savezna kompanija, i bankari. To su uglavnom ljudi koji ne razumiju neprekidnu muku i suze stvaralackog procesa. Jos jedna nepravilna rijec, "stvaralacki proces!"

Kad ste na snimanju stvaralacki proces izgleda ovako...

To je sve. Jer to odmah moras iskljuciti, u glavi, i poceti misliti o tome kako se glumac trenutno osjeca. I kako se lik treba trenutno osjecati, jer to je mozda vrlo vazna scena.

Za to treba biti uporan, a, ta upornost, ponekad uspije, a ponekad ne. 

Mnogo razmisljam o svom nacinu snimanja filmova i o tome da strahovito puno trazim od sebe i od drugih. Ja jednostavno pokusavam inspiriratiti ljude da pređu jos jednu milju, da odu tamo gdje jos nisu bili, da osjete i dozive nove stvari. Oni tada prelaze prijasnje granice u sebi, i kasnije govore o tome kao nekoj velikoj avanturi.

Znam da to zvuci kao zaljenje onima u producentskoj kuci, ali, oni, ustvari, zele dijeliti cinjenicu da su u tome sudjelovali, da su sebe nadmasili. I uvijek su se vracali da bi to ucinili opet. Ali ne odmah, naravno.

Ionako ne pravim filmove jedan za drugim. Dam im godinu dana da pogledaju kako stvari stoje u svim onim dosadnim filmovima, i onda se oni vrate.

Mislite, godinu dana oporavka.

O, ne. To traje samo par tjedana. Jedan tjedan na Havajima obicno sredi stvar.

Jasno je da put do uspjeha nije "ravna linija". Ona je "promjenjiva".

Da, to je kao Harold i Ljubicasti Crayon. Sami je crtate. Morate uspjeh prvo zamisliti, zatim nacrtati liniju, i na kraju morate proci po njoj. Nekima se posreci. Neki uspjeh dobiju u ruke, no, mislim da ih vecina "crta svoje linije".

A kako se nosite s neuspjehom, frustracijama i sumljanjem u sebe?

Kada se bavite javnom umjetnoscu, kao sto je film, zapravo vam ne trebaju sumljicavosti prema svome radu, jer ako nesto krivo napravite, odmah cete cuti sve o tome, isto tako i za dobre stvari. Postoje mnogi ljudi koji ce vas o tome informirati, tako da sumnja uopce nije potrebna. Jednostavno je ostavite po strani. Ili izbacite kroz vrata. Sto trebate je pouzdanje da se suprotstavite tim udarcima, strijelama, nasipima negativnosti.

Mi smo drustvena bica koja pokusavaju pripadati necemu, a svi nasi drugovi imaju slicne interese kao i mi. I nitko od njih, ustvari, ne misli da ste posebni. Misle da su oni posebni. To znaci da ce vas vrlo malo ljudi poticati i hrabriti.

To je kao stara izreka: "Nije samo dovoljno uspjeti, vasi suparnici moraju propasti." Ne mozete se hraniti energijom iz vase grupe jer cete od njih dobiti vrlo malo poticaja. Mozete si pomagati na materijalan nacin, ali recenice poput: "Lega, imas ga, idi do kraja!" necete cesto slusati. Samo ce vas odbacivati. Morat cete kucati na mnoga vrata i morat cete se dokazati. 

I stalno drzite oci otvorene. Jar tako ce vam to biti.

Bit ce velikih iskusenja dok se pokusavate probiti u raznim situcacijama i jako ce vam biti potrebni mali odmori. Tu vecina ljudi dozive kratki spoj i nikada se ne oporave, znate? Jer mnogi, po meni, misle: "Ovaj, znas, napravit cu to tako sada, a kasnije cu se poboljsati." To tako ne ide. Takvi ste kakvi ste. Srecom, ja sam uspio bez krađa, povrede nekoga ili suprotsavljanja samome sebi.

Ona je najveca vrijednost koju imate. Imati uspjesan film je isto vrijednost, no, u zivotu rijec vam je najvaznija stvar. I, ako kazes da ces nesto uciniti, onda to i ucini. 

I mislim da mi je to pomoglo na Titanicu. 

Ono, sto mi je pomoglo, bio je rad s ljudima koji su bili prilicno panicni, ali nikada potpuno, jer su znali tko sam. I uvijek smo se odnosili jedni prema drugima s postovanjem. Uvijek sam se trudio uciniti dobru ili eticki dobru stvar. Bez obzira na to da sam za film dodao nesto novca iz svog dzepa, da ga snimim kako zelim, osjecao sam da moram to uciniti jer mi inace vise nece vjerovati, u sljedecim filmovima, i mislim da je najveca vrijednost zrtvovati se u bilo kojoj situaciji.  

Je li bilo trenutaka kad ste bili u panici na snimanju Titanica?

Skoro svaki dan, ali dok ste god vođa, ne smijete nikada to iskazati. Nikada, bez obzira na sve sto u vama kuha.

Na snimanju Titanica sam se osjecao poput casnika na mostu broda.

I nije bilo sanse da pobjegnom ili odustanem. Unatoc tome sto sam se osjecao upropasten, morao sam nastaviti po svojim moralnim nacelima bez obzira kamo me odvedu. To je bilo rjesenje, jer da nisam nastavio svi bi poceli panicariti. Stvari bi bile drukcije. Moglo je sve otici k vragu, ali nije. Izdrzali smo. Izbjegli smo santu za dlaku.

Imate veliki ugled sto se tice specijalnih efekata, a vi Titanic zovete ljubavnom pricom. Naravno da on ima specijalne efekte ali to vam nije bilo najvaznije.

Tocno. Titanic najprije drzim ljubavnom pricom, i bio bi vise nego sretan da sam ga mogao snimiti bez ijednog vizualnog efekta. Cinjenica je bila da taj brod ne postoji od 1912, barem ne na povrsini. Morali smo ga nekako napraviti. 

Ocito je i to bio jedan veliki vizualni efekt, kad je bio dovrsen, no, nije mi to bila motivacija za film. Mislim da to nikada ne bi trebala biti motivacija da se snimi film; nego samo sredstvo za snimanje. 

Naravno da u meni postoji jedan dio koji voli velike izazove, bilo da su to celicne konstrukcije, vizualni efekti ili nesto drugo. Mislim da sam u tome najbolji. Drugi ljudi rade vise na intimnim nivoima i bolji su u tome.

Mislim da je kljuc uspjeha Titanica u tome...

Uskladili smo sve da bude uravnotezeno.

Je li zato Titanic postigao toliko uspjeha u svijetu?

Mislim da je spektakl privukao ljude u kina , a emocionalno, prociscavajuce iskustvo gledanja, pomoglo je da film uspije. Film im je to omogucio, no ponavljam, mislim da je stvar u ravnotezi. To je kao da gledate neku sliku i odabirete dio koji vam se najvise sviđa. No, ustvari, svi djelovi slike, u kompletu, cine sliku lijepom.  

Kako bi ste nekome, tko nista ne zna o vasem poslu, objasnili sto je u reziranju uzbudljivo?

Uzbudljivo je sjetiti se vremena prije nego ste imali ideju, i razmisljati o tome dok sjedite ili stojite na setu, a tisuce ljudi gradi taj set. I svi ti glumci naokolo, i sva ta energija i usredotocenje. I kada shvatite da sve to sluzi necemu, znate? To je ono zabavno. Hocu reci:

Na setu mi je puno uzbudljivije nego kad je film gotov. Jer kad je gotov, zanci da ste proveli vec puno vremena radeci ga i za vas vise nije nov. To se pomalo cini kao sudbina. No, postoji vrijeme kad je sve novo na setu, i kad se mozes njime prosetati, i vidjeti kako, ono sto je bila cista masta, sad stoji pred vama.  

No, koliko god to zabavno bilo, to se pretvori u nevolju. Jer doci ce vrijeme kad sve bude sagrađeno, i svi se okupe okolo, a vama je bolje da smislite nesto dobro. To je prava strka i stvar koja vas proganja prije samog pocetka. 

Kako bi ste okarakterizirali vas doprinos i postignuce na polju stvaranja filmova?

Mislim da je najbolje da ostavimo neka to drugi urade.

Znam samo cemu sam tezio, a to je: pricati price koje poticu mastu, mozda reci nesto na tematskom nivou, a mozda...

Zelio sam, također, omoguciti ljudima da preko ekrana uskoce u drugaciji svijet, sto god to bilo. Znate, bilo da je svijet Abyssa, ili Terminatora, ili Titanica, zelio sam dopustiti ljudima da zive malo u njemu. Stvoriti im prostor i pustiti ih zivjeti ''u kozi'' likova bar neko vrijeme. Tome sam se dao na posao. 

Gledajuci ono sto sam ostvario svjestan sam da je to bilo inspirirano drugim stvarima. Sebe vidim kao kariku u velikom lancu filmskih ideja. I to smatram zabavnim dijelom.  

Sto vidite kao sljedeci veliki izazov, sljedecu veliku granicu u filmskoj industriji?

Ustvari granice stvaranja filmova se nikad nisu ni pomicale. Naravno da sad postoji bolja tehnologija i napredna tehnika, no, film je jos uvijek ono sto netko sam u sobi napise. Kad glumci govore retke pred kamerama, i kad se to snima; i ta mogucnost, da mala kriska likova zivota, ta prijateljstva i veze, zazivi u umovima ljudi sirom svijeta. To je film. Ne vjerujem da ce se ta stvar kod igranih filmova ikada promijeniti.

Vjerojatno ce doci do velikih promjena svojstava. Imati cemo elektro digitalne projekcije. To ce uputiti cijeli post-produkcijski proces. Na kraju mi necemo raditi na filmu. Zvati cemo ga filmom iako to nece biti film. Mozda ce se snimati elektroncki.  Film, sam po sebi, moze biti nepotreban do 10/20 godina, radije nego zastarjeli umjetnici koji odluce snimati film zbog neke prave ili shvacene umjetnicke potrebe. Kao sto ljudi na isti nacin prave loncice rucno iako postoje strojevi koji ih prave ljepse.

Vizualne efekte imamo sada. Nije to sljedeca granica. Oni se jednostavno ugrađuju u proizvodnji filmova, i nisu izvan stvaranja normalnog filma. Danas svi redatelji rade s vizualnim efektima koji su postali uobicajeni kao svijetla ili lutke. Mislim da je ovlast maste dopustiti ljudima stvoriti sto zele i napraviti to na vrlo jednostavan nacin, jer danas imamo digitalnu tehnologiju koja nam olaksava posao. Mislim da ce kompjuterska grafika i animacija imati sve vecu, i vecu ulogu. Odatle ce doci mnogi dobri glumci. Ne mislim da cemo zamijeniti prave glumce. Oni ce nam trebati kao neljudski likovi.  

Titanik ce zasigurno biti glumacki uzor. Ima li nesto sto niste napravili, a htjeli ste?

Ima jos puno stvari koje bih htio obaviti. Jos bih mnogo prica zelio ispricati. Meni su uzbudljive sve vrste prica. Jedna od zelja mi je snimiti film o znanstveniku kako bih sto bolje mogao ljudima prikazati strast prema znanosti. Znanstvenici razumiju, za razliku od veceg dijela drustva, sto ih pokrece, gdje se krije ta strast koju osjecaju i umjetnici, sportasi koje nase drustvo vise postuje.  

Volio bih rijesiti taj problem jer, po meni, Hollywood nije dobro upoznao drustvo s njime. Obicno postoje stereotipi poput: negativaca, losih ljudi ili ljudi bez emocija i, naravno, nista od toga nije istina. To moze biti istinito za pojedince, ali ne i globalno gledano. 

Kakvo je vase razumjevanje postignuca sada, a kakvo je bilo kad ste bili mlađi?

Prije sam mislio da su dobri filmovi, ta velika umjetnicka djela koje sam gledao, rezultat toga sto je netko prije toga sve zamislio u detalje, a onda su otisli i to napravili. Tada nisam shvacao da je stvaralacki proces krajnji rezultat svega onoga sto razni ljudi tjekom snimanja predloze razne stvari i da je kraj nemoguce predvidit. To je proces modeliranja koji se tjekom vremena mijenja. A krajnji rezultat moze biti puno drugaciji od onoga koji je na pocetku bio zamisljen, no tako stvari funkcioniraju.

Sada se nalazim na vrlo interesantnoj tocki. Tek sam napravio taj film, a to je definitivno veliki "vodeni znak" koji moram razjasniti. Dopustam li da taj uspjeh svlada moje umjetnicke instinkte? Postoje mnoge stvari koje zelim uraditi i znam da ce nekima biti razocarenje to sto misle da cu prestici Titanikov rekord. Mozda to bude neka manja stvar; nesto sto nije u sredistu. 

Ponekad uspjeh dolazi sa golemom dozom anticipacije i predodzbama o tome sto ce se dogoditi kasnije. To nije uvijek dobra stvar. Jednostavno zelite slobodu insinktivnog reagiranja poput umjetnika da ne morate previse razmisljati.

U zadnje vrijeme mnogo sam razgovarao sa mladima, koji su u periodu kad bi trebali donijeti odluku za zivot. Dovodim im u vezu sebe sada i kad sam imao 18 godina i pomislio: "Moram donijeti tu veliku odluku sto cu biti u zivotu i ako zabrljam, zarib'o sam cijeli zivot!", a ustvari, to nije bas tako . 

To je proces evoluiranja, i mislim da ovo prosvjetljenje mogu s njima  podijeliti: "Imas dovoljno vremena." Dokle god budes slijedio srce ici ces u pravom smjeru. Drugi ce mozda misliti da to nije prava stvar za tebe, no, na koncu ce biti. 

Mislim da je problem mnogo ljudi, posebno onih s potencijalom, sto se oko njih najednom pojavi 50 osoba od kojih im svaka govori sto bi trebali biti i sto bi trebali raditi. Ti ih glasovi mogu skrenuti s pravog puta. Ja svoj put nisam nasao do 25-te, dakle imate vremena za odluciti. Ne mislim sad da razmisljate do 45-te, nego bar do sredine 20-tih. I, naravno, postoje price o  mnogim ljudima koji su pravi poziv nasli u 40-tim i 50-tim. 

Imao sam sjajnu priliku da bolje upoznam jednu gospođu koja je nedavno premilnula sa 105. Bila je umjetnica. Stanovala je u Kaliforniji. Zvala se Beatrice Wood. Ona mi je bila mala inspiracija za lik u Titaniku. Zapravo, nazvao sam je i zatrazio dopustenje da je intervjuiram i upotrijebim malo njezine osobe za izradu modela lika, iako Beatrice nije imala nikakve veze s Titanikom. Odgovorila mi je, "Oh, naravno da to ne mogu jer mi je tek 35." U to vrijeme imala je 102. 

Iako je bila umjetnica cijeli zivot, najbolje radove je ostvarila tek u svojim 90-tim. Upalila se kad je presla 90-tu. Mislim da je to zanimljiva stvar za zapamtiti.  

Culi smo price o tome da se Jim Cameron na snimanju pretvori u luđaka ili cudaka s vizijom. Odakle god te price dosle, je li ta opsesija i strast nuzna da biste ostvarili cilj ili zelju?

To sto ljudi zovu opsesijom i strascu, za mene je to samo etika rada. Mislim da to proizlazi iz pomisli da nisam dovoljno dobar. Jos uvijek ima onih cije sam filmove obozavao u djetinstvu a jos uvijek rade odlicne filmove. Moram se natjecati s njima. ''Jesam li mislio o svemu? Jesam li mislio dovoljno detaljno? Je li ovo najbolja scena sto moze biti?'' Takve vas zdrave misli cine boljim umjetnikom. 

Ja volim sve izbrusiti do kraja. Za mene to nije stvar ugodnosti. Zelim sudjelovati u tome. Zelim pomagati deckima koji nose lutku.

Znate? Odnosno, sto je izazovnije, vise uzivam u tome. I sto vise mogu ljude dovesti u situacije, gdje svi misle da ce umrijeti, postaje mi sve zabavnije. Ne trebam ni napominjati da nekoliko puta ne uspijemo. Ima par onih kojima se ne sviđa moja verzija dana, no 80 ili 90 posto njih ipak osjeca da su prosli kroz neko iskustvo. Dali su sve od sebe u svojim profesionalnim karijerama, i obicno su spremni za jos. 

Sto vama znaci rijec americki san?

Kao Kanađaninu, americki san je za mene imao vrlo nagativno i pogrdno znacenje dok sam odrastao, jer to je bila vrsta kulturnog impresijalizma. Znate, odrastao sam u pogranicnom gradu kod slapova Niagare, u Kanadi. No, kad sam preselio u Sjedinjene Drzave sa 17 godina, osjetio sam...

...zato sto cvrsto vjerujem u mnoge tradicionalne vrijednosti ove zemlje u smislu postivanja ljudskih prava. Sloboda govora i sve takve stvari su glavni materijal ove zemlje.  

Amerikanci, i Kanađani u osnovi potjecu iz istog rodstva, dakle, to su ljudi koji su razvili svoju civilizaciju u "pustosi". Nije im bila dana sama od sebe. Znate, to nisu ljudi koji odrastaju u Italiji ili Francuskoj u sijeni slavne povijesti, koja je stara tisucu godina. Znate, "Sami smo stvorili ono sto imamo, i mi nemamo tako duboku kulturu poput njih, no, ono sto imamo dano nam je samo od Boga." I, znate, ta mi se pomisao sviđa.To je nesto, kao staviti ruku na ogranak sudbine i...

Za dobro ili zlo. To ne znaci nuzno da znas sto radis.

Amerikanci se rado svađaju ko' ludi zbog svega i rado kariziraju sve sto druge zemlje uzimaju zdravo za gotovo, i mislim da je to dobra stvar.

Ovdje svi mogu doci odasvuda, i ako imate vrijednosti, tu ste hvalevrijedni. Ima tu i nepravde, kao i svuda, no mi ju pobijamo. Pokusavamo evoluirati. Neke drzave ni to ne pokusavaju. Ima stvari koje se samo kod nas mogu dogoditi. 

Iz razloga, sto Amerika ima Hollywood ( Meka u koju dolaze ljudi iz cijeloga svijeta da u njoj sudjeluju ), ona je postala zabavni/popularni kulturni vođa svijeta. To je ujedino i velika odgovornost. Ne znam je li taj veo trenutno dovoljno vruc, no to je mjesto na kojem valja biti. O tome bih mogao pricati satima.

A mi bi mogli jos par sati razgovarati s vama. Bili ste odlicni i to vrlo cijenimo.

                                                                U  Washingtonu, 18. svibnja 1999.

- k r a j -

< b a c k